U organizaciji Ronilačkog kluba „CALYPSO“ iz Omiša  osmočlana hrvatsko- slovenska ronilačka ekspedicija  u sastavu: Dule Orehek kao organizator i trimix ronilac, Aleš Laharnar, Igor Vrhovec, Uroš Ilić, Boštijan Turk, Dorijano Zupičić kao trimix ronioci te Tino Mrčelić kao voditelj ronjenja, fotograf i suorganizator i Željko Antić kao skiper ronila je na lokalitetu uvale Vruja (Pisak) u svrhu istraživanja i premjeravanja sjeverozapadnog izvora slatke vode te utvrđivanja protoka i smjera podvodnih struja (kurenata) unutar sifona. Vruja (vrulja) je uvala u podnožju Dubaca, na raskrižju  Jadranske magistrale s cestom koja vodi u unutrašnjost, prema Šestanovcu i Imotskom. Uvala je okružena strmom obalom s pješčanim plažama. U jednom dijelu uvale nalazi se velika vruja (podvodni izvor slatke vode) po kojoj je i cijela uvala dobila ime. Izvori su posebno jaki za vrijeme dugotrajnih kiša, a zbog miješanja slatke i slane vode na ovom lokalitetu ima dosta ribe.

Od dosadašnjih ekspedicija koje su istraživale ovaj lokalitet malo je bilo informacija dostupnih široj ronilačkoj populaciji koje bi   opisale ekosustav, geologiju i struje unutar sifona dublje od 80 metara dubine. Tako smo tom dijelu ronjenja posvetili posebnu pozornost uz neizostavno višemjesečno planiranje ovog tehnički vrlo kompliciranog i skupog zarona. Razgovarajući sa  g.Orehekom  u 10 mjesecu 2006 godine rodila se ideja i krenuli smo u pripreme ovog zarona, dakle trebalo nam je 14 mjeseci za realizaciju tj. da uskladimo najpovoljnije termine za sve sudionike i meteo uvjete na lokalitetu. Konačno se taj termin poklopio,  te smo nakon dobro prospavane noći u Apartmanima ronilačkog centra GO-GO iz  Piska koji se nalaze tek nekoliko minuta vožnje brodom do lokaliteta –Vruja, pripremili svu potrebnu opremu. A 36 ronilačkih aparata sa odgovarajućim mješavinama odnosno 6 aparata po roniocu vjerujte, nije malo.

6 dvobocnika 2x20 litara napunjeni su trimixom 10/67 (10 % _/ 67% He (ostatak od 23% ćini dišik N₂) a služit će kao mješavina za disanje na dnu odnosno na, i blizu maksimalne dubine zarona tzv.Bottom mix. Sljedećih 6 jednobocnih aparata tzv .stage-ova napunjeno je trimixom 21/37 ( 21% O₂ i 37% He  ) a služit će za spuštanje u dubinu i izron do prvih dekompresijskih zastanaka. Još po 3 stage-a po roniocu napunjeno je sa trimixom 35/20, nitriksom 50 i čistim kisikom a služit će za ''odrađivanje dekompresijskih zastanaka na raznim dubinama.

Prilikom promjene dubine ronioc prijelazi sa jedne  plinske mješavine na drugu, mjenja regulator i aparat koji je okačen po bokovima. Pri tome mora biti krajnje oprezan i paziti da ne izabere pogrešnu mješavinu, što u većini slučajeva završava kobnim ishodom. Stoga ronioci na različite načine obilježavaju pojedine aparate bilo da koriste velike natpise na bocama i regulatorima bilo da koriste raznobojne regulatore ili boce.

     Bilo je tu i 3 rezervna aparata u slučaju zakazivanja primarnih, dva kompleta aparata na zrak i cijela hrpa reelova, gambeta, bova, HID lampi za špiljska ronjenja,...

     Cijena punjenja i pripreme plinova po jednom roniocu iznosila je ne malih 800 kn.

     Većina aparata bila je opremljena APEX TX 100, TX 200 i POSEIDON JETSTREAM regulatorima.

Ronilački brod „CALYPSO“ duljine 8 m i kapaciteta 12 putnika bio je pretrpan specijalnom opremom, tako je nakon jednosatnog ukrcavanja skiper Žele morao doslovno kroz prozor ući do kormilarnice .Nakon opsežnog detaljnog brifinga u kojem je sudjelovao i g. Goran Vlahović voditelj ronjenja koji je sudjelovao u jednoj od najdubljih ekspedicija ronjenja u Vruji 2002 godine (lipanj) koju su odronili četvero poljskih rebreather ronilaca iz ABYSS DIVING CENTRA WARSZAV. Od kojih danas dvojica od njih nisu među nama. Gospodin Banan je poginuo kao testni ronilac ispitujući novi apsorbens za rebreathere, a drugi gospodin Viktor poginuo je na pomalo bizaran način roneći sa BUDDY INSPIRATION aparatom na 12 m dubine no do danas se nije doznao točan razlog otkazivanja aparata. Ti odvažni ronioci su dosegli dubinu od 128 metara (Bannan)  roneći sa rebreatherom „BUDDY INSPIRATION“ i za sada drže rekord zarona na ovoj lokaciji. Prilikom tih ronjenja 2002 godine dva su člana ekspedicije imali poteškoća sa dekompresijskom bolesti te su bili tretirani u Institutu pomorske medicine u Splitu no srećom bez ozbiljnijih posljedica.

 Tada su u sifonu na dubini od 100 metara  primjetili strujanje vode kao blagu sukciju  tj.tendenciju usisavanja u sifon. Ta nam je informacija  bila od velike važnosti prilikom organiziranja naše ekspedicije jer se očekivala povećana aktivnost izvora s obzirom na godišnje doba. Ljeti je naime, aktivnost obaju izvora oslabljena dok je nakon jakih jesenskih kiša i zimi gotovo nemoguće izvesti ronjenje zbog vrlo jakih struja i tvari u suspenziji koje smanjuju vidljivost na svega par metara. Pretpostavlja se  da su sifoni plićeg izvora Vruje koji je uvijek aktivan i ovog dubljeg međusobno povezani što bih bio slobodan zaključiti nakon višegodišnjeg ronjenja u vruji i informacija koje sam dobio od ovih ekspedicija. Naime plići izvor izbacuje vodu u nepravilnim vremenskim intervalima i s nepravilnim intenzitetom količine vode. Ekspedicije su primjetile i da na dubinama između 100 i 120 m pojava sukcije nije konstantna nego se također javlja u nepravilnim vremenskim intervalim. Koliko je to moguće primjetiti na tim dubinama pitanje je koje ostaje otvoreno.

Ronjenje je organizirano na način da je prvi par ronilaca pripremio plan sa proračunatim deco zastancima opremom i plinovima  do max dubine od 140 m i vremenom dna od 14 minuta. Oni su zaronili prvi u 12 sati, a u razmaku od pola sata zaronio je i drugi par koji je planirao doseći max. dubinu od 120 m i vrijeme dna od 14  minuta. Nakon njih zaronila je i treća skupina zajedno sa snimateljem. Plan je zaron do ulaza u sifon tj .do dubine od 80 m i vremenom dna 12 minuta. Sveukopno ronjenje  planirano je tako da treća skupina završi svoje ronjenje prije prve i druge, radi eventualnih poteškoća i potrebe asistencije prethodnima prilikom dugotrajnih zastanaka.

Radi unaprijed opisanih razloga tj. pojave sukcije u sifonu na dubini od 110 do 120 m postgnuta je maximalna dubina od 120 m kod oba dublja ronilačka para, te je njima ukupno vrijeme ronjenja određeno planiranim proračunima  iznosilo 120 minuta. Na moje veliko zadovoljstvo kao voditelja i suorganizatora cijele ekspedicije završili smo ronjenja bez poteškoća i komplikacija oko 16 sati kada smo se puni dojmova vratili u bazu. Nakon raspremanja ronioci su pomno izračunali svoju individualnu potrošnju pojedinih mješavina što je vrlo bitan podatak kod budućih planiranja sličnih ronjenja. Vidljivost na ovim dubinama bila je zadovoljavajuća. Do dubine od 60 m vidljivost bila vrlo loša dok se dublje popravljala. Nije bilo spektakularnih susreta sa golemim škarpinama što smo očekivali iako smo na osamdesetak metara naišli na nekoliko velikih primjeraka ali veličina ovih crvenih ljepotica bila je u okvirima već viđenog. Okomiti zidovi sifona goli su sve do dubine od 80 metara, a promjer sifona je oko 10-15 metara, sa te dubine sifon se sužava  na promjer od 2-5 metara i u smijeru sjevera, prema kopnu pada sa nagibom 20-30 %  do dubine 120 m. Dublje od te dubine nije istraženo. Na dubini od nekih 100 m uočen je još jedan sifon koji se sa sredine glavnog sifona strmo spušta u dubinu. Taj sifon nalazio se iza kamena koji se nalazi u glavnom sifonu i tvori veće suženje te je i vidljivost bila smanjena radi sjene. Zidovi su obrasli crvenkastim anemonama međutim nimalo sličnim onim purpurnim kakve smo navikli viđati na ovoj lokaciji. Neizbježan je bio i  susret sa famoznim automobilskim gumama i pet ambalažom . I na kraju da bi se sa preciznošću mogao iscrtati mapa jame i pripadajućih sifona koji su možda međusobno spojeni a možda i nisu potreban je još popriličan broj ovakvih ekspedicija. Tko god u budućim ekspedicijama bude ronio ovaj naš skromni poduhvat bit će mu sigurno od velike koristi za sigurniju organizaciju i vizualiziranje lokaliteta .