Voda je oko 1000 puta gušća od zraka i stoga se svjetlost, prilikom prolaska kroz vodu, djelomice apsorbira. U vrlo čistoj vodi ispod površine prodire oko 50% svjetlosti, u dubinu od 50 m oko 10%, a do 100 m dopire jedva 1 % svjetlosti. Iz tog razloga u podvodnom ambijentu za fotografske aparate vladaju skoro uvijek granični uvjeti snimanja. Znamo da je bijela sunčeva svjetlost u vidljivom dijelu sastavljena od spektra od sedam boja (crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, modra i ljubičasta). Dio sunčevih zraka odbija se od vodene površine, dok ostatak prodire u dubinu. U vodi se sa porastom dubine brže apsorbiraju topliji dijelovi spektra (crvena do 5 m,  narančasta boja do 20 m), tako da prelaze u nijanse plave. Apsorpcija boja ne ovisi samo o prozirnosti odnosno čistoći vode, već i o kutu pod kojim svjetlost prodire pod površinu. Kod uzburkanoga mora i niskog sunca manje će svjetlosti prodrijeti pod površinu nego kod bonace ili kada je sunce visoko. Od svih boja, dubini najbolje odolijeva fluorescentna žuta boja. Na većim dubinama sve boje postupno prelaze u nijanse zelene i plave boje, pa su slike snimljene pri prirodnom svjetlu prilično jednobojne i slaboga kontrasta. Upravo zato što je prirodno svjetlo pod vodom dosta slabo, podvodni su aparati opremljeni automatskim funkcijama povezanim sa svjetlomjerom kako bi odredili najpovoljnije elemente za snimanje.

      Želimo li, na primjer, snimiti ronioca na dubini od dvadesetak metara uz pomoć prirodnog svjetla što nam dopire sa površine, tu ćemo svjetlost izmjeriti svjetlomjerom u aparatu (laganim pritiskom na okidač aktivira se svjetlomjer), te namjestiti otvor zaslona kojega nam preporuča računalo aparata. Ako nam aparat javlja da je svjetla premalo i za najveći otvor zaslona, treba pokušati ronioca smjestiti u kadar sa svjetlijom pozadinom, što se može ako ciljamo više prema površini (uvijek izbjegavajte posve vodoravno snimanje). Ako ni to ne pomaže, treba namjestiti dulju ekspoziciju, ili pak odabrati film veće osjetljivosti. Za snimanje podvodnog ambijenta, potopljenih brodova ili velikih morskih bića (npr. kitova), podvodni fotografi redovito koriste prirodno svjetlo koje dopire sa površine. Pri tome se nastoji iskoristiti što više tog prirodnog svjetla, pa se zato umjesto filma standardne osjetljivosti oznake 100 ASA, nerijetko koriste filmovi znatno veće osjetljivosti (npr. 200, 400 ASA i dr.).

      Na malim dubinama gdje još uvijek u vodu prodire dovoljno prirodnog svjetla, mogu se snimiti odlične podvodne fotografije bogatih boja i kontrasta. Ronilački časopisi preplavljeni su šarenim podvodnim motivima koraljnih grebena, raznobojnih riba i vitkih ronilaca u odijelima kričavih boja. Ako se malo bolje pogledaju te fotografije, vidi se da su skoro sve snimljene blizu površine. Tropsko podmorje obiluje raznobojnim živim bićima koja stalno borave na vrlo malim dubinama. Iz tog je razloga tamo neusporedivo lakše snimiti dobre podvodne fotografije nego kod nas u Jadranu,  gdje je živi svijet siromašniji,  oprezniji i drži se na sigurnoj udaljenosti od ronioca.  

     U našem moru prirodni uvjeti za snimanje u dubini često prelaze mogućnosti koje nude osjetljivost filma i funkcije «golog» aparata. Da bi se na fotografiji dočarala raznolikost prirodnih boja podvodnog ambijenta, potrebno je pod vodu dovesti umjetni izvor svjetla. Zato se za snimanje pod vodom aparat skoro uvijek koristi u kombinaciji sa podvodnom bljeskalicom. Kratkotrajan, ali snažan bljesak iz elektronske bljeskalice stvara dovoljno svjetla da se na udaljenosti od nekoliko metara dočara atmosfera prirodnog osvjetljenja. Iz tog je razloga najvažnije poglavlje podvodne fotografije tehnika snimanja uz pomoć bljeskalice.  

      Kod fotografiranja u uvjetima prirodnog svjetla, osobito ako snimamo digitalnim aparatom i to prema površini u smjeru sunca, preporuča se snimanje sa prioritetom zaslona (u izborniku aparata obično označeno velikim slovom A) odnosno ručno (u izborniku označeno slovom M). Ne možemo preporučiti automatsko uključivanje bljeskalice pod vodom, jer mikroračunalo aparata ne vodi računa o svim aspektima slike pa ako more nije savršeno bistro slika će biti puna sitnih bijelih čestica.

      Treba još spomenuti i efekt paralakse, iako on ne proizlazi izravno iz optičkih svojstava vode, već je posljedica optičke razlike u položaju tražila i objektiva. To je važno kod svih nerefleksnih aparata, gdje se ciljanje vrši kroz posebno tražilo koje ne «gleda» kroz objektiv, pa i ne zahvaća istu površinu slike koju objektiv u stvarnosti vidi. Ta razlika je sve značajnija što se više približavamo objektu snimanja. Stoga neka tražila imaju jasno ucrtanu liniju koja korigira vidno polje tražila kod snimanja izbliza.  

D. Frka: Cjevaš (Nikon D70 i širokokutni objektiv)

            OSNOVNI POJMOVI U FOTOGRAFIJI

      Kako sam podvodni ambijent ima drugačije fizikalne osobine od zraka, u njemu vladaju i neke druge zakonitosti od onih na površini. No, bez obzira snimamo li nad vodom ili pod njom, da bismo snimili tehnički korektnu fotografiju uvijek je potrebno uskladiti tri elementa : otvor zaslona (ili blenda), brzinu zatvarača (ili ekspoziciju) i udaljenost objekta (ili oštrinu).  U kratkim crtama opisati ćemo kako svaki od ta tri osnovna elementa utječe na kvalitetu fotografije.

      Fotografija nastaje kada pritiskom na okidač aparata omogućimo da svjetlost, prolazeći kroz zaslon u objektivu aparata, kratkotrajno osvjetli osjetljivu emulziju koja je nanesena na film.

     Zaslon je poseban sklop tankih pločica (lamela) koje međusobnim razmicanjem ili stiskanjem funkcioniraju kao zjenica u našem oku. Njihovim položajem regulira se veličina otvora kroz kojeg svjetlost prolazi kroz objektiv i osvjetljava film ili digitalni medij u aparatu.  Kod slabijeg vanjskog svjetla zaslon se mora jače otvoriti kako bi što više svjetla stiglo do filma, dok ga kod jake svjetlosti treba zatvoriti na neku od manjih vrijednosti. Ako to ne učinimo na pravilan način, film biti premalo ili previše osvijetljen i slika će biti neupotrebljiva.

       Različiti otvori zaslona označavaju se odgovarajućim brojevima koji su otisnuti na prstenu svakog objektiva. Karakteristični brojevi zaslona su  1.2, 2.8, 4, 5.6, 8, 11, 16, 22, 32. Što je broj manji, otvor zaslona je veći i obrnuto. Na primjer, za snimanje pod vodom bez dodatne rasvjete, uz film standardne osjetljivosti, sunčano vrijeme i na maloj  dubini (gdje ima dosta svjetla) odgovarati će otvor zaslona 8 ili 11, dok će za tamniji ambijent trebati namjestiti veći otvor zaslona – onaj sa oznakom 4 ili 2.8. Otvor zaslona važan je zbog još jedne osobine objektiva – dubinske oštrine. Naime, manji otvori zaslona omogućavaju postizanje veće dubinske oštrine (područja u kojem je slika oštra, o čemu ćemo opširnije drugom prigodom). Stoga je otvor zaslona element koji bitno utječe na kvalitetu fotografije.

     Vrijeme u kojem se film ili digitalni medij osvjetljava pritiskom na okidač nazivamo ekspozicijom. Ekspozicija obično traje vrlo kratko i mjeri se u djelićima sekunde (npr. 1/30, 1/60, 1/125, 1/250 i t.d.). Slike pod površinom sa puno svjetla obično se slikaju ekspozicijom 1/60 ili 1/125 dok snimanje u tamnijem ambijentu zahtijeva dulju ekspoziciju (1/30, 1/15  ili dulju). Noćno (nadvodno) snimanje zahtijeva vrlo dugačku ekspoziciju (i po nekoliko minuta),  te se stoga takve fotografije mogu snimati jedino uz pomoć posebnog postolja (stativa). Ekspozicija izravno utječe na kvalitetu fotografije, a u podvodnom snimanju o njoj ovisi osvijetljenost pozadine slike. Što je ekspozicija dulja, to će pozadina na fotografiji biti svjetlija i obrnuto.

Sl. 7. Odnos otvora zaslona i ekspozicije

      Oštrina slike i objekta kojega snimamo treći je važan fotografski element. Oštrina ovisi o udaljenosti aparata odnosno objektiva od predmeta kojeg se snima. Svaki objektiv ima svoju žarišnu duljinu, koja se može mijenjati u određenim granicama. Kada pravilno namjestimo žarišnu duljinu, slika koju snimamo biti će oštra ili kako kažu fotografi «u fokusu». Za neoštre slike kažemo da “nisu u fokusu”, što znači da se predmet snimanja nalazio ispred ili iza točke fokusa. Aparati kod kojih se udaljenost namješta ručno danas su zastarjeli, ali se u podvodnoj fotografiji još koriste (npr. slavni Nikonos V). Kod njih se izoštravanje obično vrši po vlastitoj procjeni stvarne udaljenosti, što baš i nije jednostavno.

     Puno je veći broj aparata koji raspolažu funkcijom “autofokusa”, gdje se izoštravanje slike vrši automatski. Dovoljno je kroz tražilo naciljati objekt kojeg snimamo i laganim pritiskom na okidač aktivirati autofokus. Slika će se smjesta izoštriti, pa možemo tada okidač pritisnuti do kraja i fotografirati.  

     Danas su kvalitetni refleksni i digitalni fotoaparati opremljeni ne samo funkcijom autofokusa, već i malim računalom sa svjetlomjerom, pa mogu  u svakom trenutku preporučiti koju bi ekspoziciju i kakav otvor zaslona trebalo namjestiti da bi slika bila savršena. Mogu ponuditi i neki od programa, pa će aparat pritiskom na okidač sve obaviti sam, birajući optimalne elemente.  Kod digitalnih aparata te su funkcije još više automatizirane tako da se namješta samo poneki najosnovniji elemenat, a pritiskom okidača aparat obavlja sve ostalo. Sve to može vrlo uspješno funkcionirati nad vodom, no u podvodnim uvjetima, međutim,  aparati sa automatskim funkcijama snalaze se malo teže.

      Zato je vrlo važno da dobro upoznate pojedine funkcije vašeg aparata kako biste u svakom trenutku znali namjestiti prave elemente za fotografiranje pod vodom. Naime, pod vodom treba ispitati koje automatske funkcije aparata daju dobre rezultate, a koje ne treba koristiti. Kod digitalnih aparata to je lako provjeriti jer se rezultati vide odmah na stražnjem zaslonu, a kapacitet kartice i mogućnost brisanja dozvoljavaju da se na licu mjesta može isprobati svaka kombinacija. Zato, ne štedite truda i isprobavajte sve funkcije koje imate na raspolaganju sve dok niste zadovoljni rezultatima.