Predstavljamo:

JADRANSKO PODMORJE Ljepota dubina
 

• Tekst: Velimir Cindrić
• Snimio: Miljenko Marukić
Lošinjski akvatorij prije pet godina. Kao i uvijek, zaron u njegovo podmorje roniocu pruža nesvakidašnji doživljaj. Okomite stijene od 40-ak metara, špilje i procjepi idealan su dom bezbrojnih vrsta riba, rakova i podvodnog bilja, ali i zanimljiv poligon roniocima interesa. Tri potopljena broda i čak četiri špilje pružaju ljudskom oku sate i sate fascinantnih prizora, podjednako kroz staklo ronilačke maske, kao i kroz objektiv foto-aparata. No, ovoga puta, ronioce je zateklo još veće iznenađenje. Umjesto kakvog fotogeničnog jastoga ili kovača, na pješčanom morskom tlu dočekao ih je - grčki mladić, i to u prilično dobroj formi, s obzirom na to da je tamo čekao još od antičkoga doba.
Lošinjski Apoksiomen - brončani kip atlete u prirodnoj veličini - vrhunski je nalaz, a svakako i raritet u svjetskim okvirima.

     Na hrvatskom području Jadrana postoji oko 500 lokaliteta s potopljenim brodovima.  Ti se lokaliteti nalaze uglavnom na tradicionalnim jadranskim jedrenjačkim rutama i postajama na njima, odnosno lukama i uvalama gdje se i danas zadržavaju nautičari. Jedan od najkarakterističnijih primjera je Palmižana kod Hvara, jedno od najvažnijih raskrižja na Jadranu. Dosad najkvalitetniji pronađeni primjerak, od tek šest poznatih kopija, pripisuje se radionici čuvenog grčkog kipara Lizipa, pa je svojim izranjanjem 1999. izazvao nemalo uzbuđenje u znanstvenomu svijetu. Da bi stvar bila još zanimljivija, kip nije pronađen uz neku brodsku olupinu, već se o njegovu dolasku u lošinjske vode može samo nagađati. Očito je da, ma koliko bile istražene, dubine hrvatskog Jadrana kriju još mnoge tajne.





POČECI RONJENJA NA JADRANU
     Tradicija ronjenja na Jadranu najstarija je na otoku Krapnju kod Šibenika, gdje su vješti koraljari i spužvari rabili skafandere još u 19. stoljeću. No, prvu masku za ronjenje izradio je 1916. jedan Splićanin - sportski ribič Krešimir Mateljan. Od 1937., na dva kraja jadranske obale - na riječkom Sušaku i u Dubrovniku, ronili su, u opremi vlastite izrade, lokalni ribolovci. Prva sportsko-ronilačka društva, Labin i Jastog, osnovana su 1950. u Splitu i Dubrovniku, a iste godine Josip Medur izradio je i prvi ronilački uređaj zatvorenog kruga. Tri godine kasnije, u Splitu je osnovan Savez sportskih ribolovaca Jadrana, a 1954. i Društvo za podvodne sportove u Zagrebu.
100, pod pravnom je zaštitom, što znači da je na tim lokalitetima zabranjeno ronjenje - pojašnjava nam dr. Mario Jurišić, načelnik Odjela za zaštitu arheološke baštine pri Ministarstvu kulture. - Riječ je o brodovima iz doba antike, kada je do brodoloma najčešće dolazilo zbog nevremena ili, rjeđe, zbog nasukavanja, odnosno havarije na hridinama zbog nepoznavanja ruta, pa sve do onih od prije nekoliko desetaka godina. Pri tome moramo znati da je spomenik kulture sve što potječe iz razdoblja do 15. ili 16. stoljeća, ali isto tako, i brodovi potopljeni u Prvom ili Drugom svjetskom ratu, koji imaju neko povijesno značenje, pa stoga čuvamo i takve objekte.
Ovdje već dolazimo do glavnog problema - zaštite podmorske baštine od devastacije i njezine uloge u turističkoj ponudi.

Od prošle godine, naša inspekcijska služba obilazi sve lokalitete i bilježi njihovo stanje. Nažalost, devastacija uvijek ima i to je neizbježno. Ono što mi možemo napraviti, a to i radimo, jest smanjiti rizik devastacije na najmanju moguću mjeru - govori Jurišić.
Kao što svi znamo, pravna je zaštita jedno, a njezina provedba drugo. Stoga, Odjel za zaštitu arheološke baštine neke lokalitete štiti i fizički. - Trenutačno na taj način štitimo pet lokaliteta, ali su oni pod posebnim režimom, što znači da su u funkciji turizma, odnosno pripojeni su turističkoj ponudi kraja. Riječ je o dva lokaliteta na Lastovu te po jednom na Žirju, Mljetu i ispred Cavtata. Svuda se nalaze antički brodovi s potpunim teretom, znači s po nekoliko stotina amfora. Ti su lokaliteti zaštićeni rešetkama, čiji su otvori dovoljno veliki da bi se objekti mogli razgledavati i fotografirati. Naime, namjera je u zaštiti spomenika da se nalazište ne dira, da se predmeti ne vade, već očuvaju na mjestu gdje jesu, dakako u slučajevima gdje je to moguće. Ako imamo brod koji lijepo sjedi na morskome dnu i, kao u slučaju cavtatske lokacije, dvije tisuće amfora na hrpi, dakle ograničenu lokaciju koja se može lijepo zaštititi, onda se od takve lokacije stvara svojevrstan "podmorski muzej". No, u slučaju širokoga lokaliteta s razbacanim i razbijenim amforama, lokacija se zaštićuje tako da se objekti vade i smještaju u lokalne muzeje. Takav slučaj, primjerice, imamo kod Murtera, gdje upravo radimo na dva velika lokaliteta, jednoj antičkoj i jednoj olupini iz 16. stoljeća. Nasuprot tome, tri-četiri lokaliteta u cavtatskoj uvali, s već postojećim zaštićenim, pokušavamo pretvoriti u jedan podmorski arheološki park, jedinstvenu i iznimno vrijednu turističku atrakciju - pojašnjava Jurišić.
Osim ovog načina, lokaliteti se štite i tako da se daju u koncesiju ronilačkim centrima. - Svaki od naših koncesionara, koji plaćaju godišnju naknadu da bi mogao određeni lokalitet imati u svojoj turističkoj ponudi, istodobno je i naš suradnik i čuvar. Riječ je o ronilačkim centrima koji pravo na brigu o lokalitetima dobivaju putem natječaja - kaže Jurišić.
Jedan od primjera je i ronilački centar MM-SUB iz Lumbarde, kojeg vodi Miljenko Marukić, a koji turistima-roniocima omogućava organizirani razgled atraktivnih lokacija. Podmorje, njegove dubine i tajne, osim arheoloških i speleoloških nalaza, plijeni i svojom tajanstvenošću, ljepotom, mirom, skladom i tišinom.

Zaron u more teško se može opisati. To je doživljaj koji se mora iskusiti - tvrdi Marukić. - Jedan od atraktivnijih prošlogodišnjih zarona s turistima bio je planiran uz jedan otočić korčulanskog arhipelaga. Kad smo, nakon dogovora, dosegli željenu dubinu, ronioci su odmah mogli uživati u prizoru okomite litice. Sve je iznenadila blizina iz koje su mogli gledati ticala jastoga koja su virila iz njihovih zaklona, a lijeno odmaranje škarpina skrivenih u žutim i ljubičastim gorgonijama ubrzo je bilo prekinuto bljeskalicama foto-aparata, koje su ih potjerale dublje u sjenu litice. Ronioce je, privučeno mjehurićima, iz dubine posjetilo i jato malih orhana, ali je preplašeno, brzo nestalo. Vrijeme pod morem uvijek prolazi brže nego li na kopnu, pa su instrumenti upozorili da je vrijeme za polagani povratak prema površini. Izron se pokazao jednako zanimljivim, jer je na petnaestak metara dubine primijećena hobotnica, koja je oko svoje “kuće” navukla kamenje kako bi se zaštitila od grabežljivih murina i ugora. Ali pravo iznenađenje tek je slijedilo. Jedan od ronilaca pronašao je olovnu prečku drvenoga antičkog sidra, kakva se svojedobno često nalazila u našem podmorju, ali nažalost, zbog dugogodišnje devastacije, danas predstavljaju sve rijeđi podmorski nalaz. U kratkom vremenu organizirali smo vađenje prečke uz stručni arheološki nadzor. Gradski muzej u Korčuli, koji već posjeduje nekoliko primjeraka, rado je pristao da izvađena prečka ostane pohranjena u Lumbardi, gdje će je, izloženu u prostorijama našeg Centra, vidjeti mnogi turisti - opisuje jedan od ronilačkih izleta Marukić.
Ništa neobično. Njemački pisac Friedrich Hebbel još je davno zaključio, iako vjerojatno nije mislio na morske, da ljepotu uvijek nalazimo u dubinama.