ČOVJEK I RALJE
RAZGOVOR S mr. ALENOM SOLDOM, SPLITSKIM
ZNANSTVENIKOM, KOJI JE ŽIVOT POSVETIO IZUČAVANJU MORSKIH PASA
San mi je plivati među
velikim bijelim psinama!
Strah od morskih pasa proizveli su mediji, kojima je to tiražnija
priča nego činjenica da je šansa da ćete stradati na pješačkom
prijelazu od nekog vozača koji je prošao kroz crveno nekoliko
tisuća puta veća od mogućnosti da ćete uopće vidjeti morskog
psa uživo, a kamoli da će vas napasti
 Zanimljivim
se uredniku priloga More činilo već to s koliko žara mr. sc.
Alen Soldo govori o morskim psima, pa je suradnja s mladim
znanstvenikom brzo uspostavljena.
Novinaru je razgovor stoga naručen kao svojevrsni uvod u serijal
o najvećim vrstama morskih pasa, koji će znanstveni asistent
Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu objavljivati
uskoro u našem prilogu.
Intervju smo iz novinarske znatiželje ipak morali početi za nas
najintrigantnijom pričom koju smo čuli o jedinom hrvatskom članu
svjetske organizacije Shark Specialist Group, čiji su zadaci
istraživanja, gospodarenje i očuvanje svih hrskavičnih riba.
- Je li točno da Vam je san plivati među velikim bijelim morskim
psima?
- Normalno je za svakog čovjeka da želi doživjeti i osjetiti nešto
najljepše i najsnažnije iz domene onoga čime se bavi. Kao što
vjerojatno svaki nogometaš želi dati gol u finalu Svjetskog
prvenstva, tako je i meni želja roniti i plivati s velikom
bijelom psinom, najopasnijim predatorom na svijetu. Doduše, moram
priznati da bih to volio ostvariti samo s jednim ili dva primjerka
jer bi više njih bilo nemoguće pratiti cijelo vrijeme...
- Ne bojite li se?
- Strah je tu potreban da se, kako treba, obave sve mjere opreza,
koje bi, uz znanje o tim veličanstvenim bićima svelo možebitne
probleme na najmanju moguću mjeru.
UGROŽENA VRSTA
- U kolikoj su mjeri morski psi u svijetu ugrožena vrsta i što
na području zaštite eventualno poduzima Shark Specialist Group,
čiji ste član?
- Shark Specialist Group se bavi očuvanjem svih hrskavičnih
riba. Po posljednjemu popisu postoji više od 300 vrsta morskih
pasa i raža koje su ugrožene.
Na žalost, ti su podaci od prije godinu dana već zastarjeli, jer
se trenutačno završavaju kompletne liste za područja koja prije
nisu bila uključena, a to su Australija, Oceanija, Južna
Amerika, subekvatorijalna Afrika, te Sredozemlje. Preliminarni
podaci za Sredozemlje s konferencije na kojoj sam prošle godine
 sudjelovao,
održane u San Marinu, pokazuju da je većina od 86 vrsta koje su
zabilježene u ovom području ugrožena, a da se za neke, na žalost,
sumnja da su istrijebljene i nestale.
- Koliko vrsta morskih pasa živi u Jadranu, odnosno zalazi u
njega, i koliko često stradavaju bezopasne vrte?
- Dosad je u Jadranu zabilježeno 29 vrsta morskih pasa, od kojih
neki stalno obitavaju u ovom području, a neki, uglavnom velike
pelagične vrste, ovamo povremeno zalaze. Životne karakteristike
hrskavičnih riba, posebice većih morskih pasa, a to su spori
rast, kasno spolno sazrijevanje, mala plodnost i dugački
reproduktivni ciklus, čine ih izrazito ranjivima na prelov. Tako,
primjerice, kostelju treba više od 25 godina da bi dosegnuo
spolnu zrelost. Podaci iz Jadrana nam govore kako je krajnje
vrijeme da se i kod nas nešto učini na planu zaštite hrskavičnih
riba.
Na žalost, postojećim zakonima nijedna vrsta nije zaštićena, a
mnoge od zabilježenih nisu u Jadranu viđene već desetljećima.
UPITNI NAPADI
- Koliko je, po Vašemu mišljenju, uopće opravdan strah od
morskih pasa u Jadranu?
- U posljednji godinu-dvije, samo na našem užem području
nekoliko ljudi je stradalo od udara groma, a posljednji napad
morskog psa kod nas zabilježen je još davne 1974. godine. Inače,
u posljednjih 150 godina, za koliko mi imamo podatke, navodi se
pet-šest napada morskog psa na ljude u Jadranu. S time da su neki
napadi vrlo upitni...
- Neki slučajevi u kojima je morski pas uhvaćen u Jadranu ipak
upozoravaju, zar ne?
- Strah od morskih pasa su proizveli mediji, kojima je to tiražnija
priča nego činjenica da je šansa da ćete stradati na pješačkom
prijelazu od nekog vozača koji je prošao kroz crveno nekoliko
tisuća puta veća od mogućnosti da ćete uopće vidjeti morskog
psa uživo, a kamoli da će vas napasti.
- Kako se dogodi da veliki morski psi zalutaju u Jadran? Što ih
privuče?
- Većina većih morskih pasa su kozmopoliti koji se kreću u
potrazi za hranom. Pravi predatori koji se hrane sisavcima i većim
ribama, kao što su velika bijela psina, te psina dugonosa, u našemu
moru imaju sve manje prikladne hrane tako da je teško očekivati
njihovu veću prisutnost u Jadranu. Uostalom, velika bijela psina
je prošle godine prvi put zabilježena nakon 1974. godine, a
dugonosa (mako) nije viđena još od 1972. godine. Jedina veća
vrsta čija je prisutnost u Jadranu u posljednjih nekoliko godina
češće zabilježena jest gorostasna psina, potpuno bezopasna
vrsta koja se hrani planktonskim račićima.
DOKAZANA TEORIJA
- Što kažete na psinu ulovljenu prošle godine kod Jabuke? Je
li bila toliko raritetne veličine ili su mediji pomalo napuhivali
stvar?
- Sa znanstvenog stajališta to je bila golema šteta, jer je uhvaćena
ženka od 5,70 metara čije bi nam detaljno pregledavanje
zasigurno dalo mnogo korisnih podataka. Na našu veliku žalost,
nakon nekoliko sati provedenih na palubi plivaričara bačena je
mrtva natrag u more. Ipak i taj podatak nam je bio od velike
koristi jer smo prije nekoliko godina, proučavajući podatke o
velikoj bijeloj u Jadranu, utvrdili i objavili u znanstvenom časopisu
da je kretanje velike bijele kod nas bilo usko povezano s
kretanjem tune, koja je bila njezin glavni plijen. U istom radu
smo i pretpostavili da će sljedeći nalazi velike bijele psine, s
obzirom na izlov i nestanak jata tuna u obalnom području, biti
zasigurno na otvorenom Jadranu gdje se danas tuna i lovi. Upravo
ovaj slučaj, gdje je velika bijela uhvaćena u plivaricu za tunu
15 nautičkih milja jugozapadno od Jabuke, dokazao je našu
teoriju.
- Ima li čovjek šanse izbjeći napad ako se u podmorju susretne
s velikom bijelom psinom?
- Velika bijela psina je najčešća u obalnim područjima gdje je
more mutnije, pa potencijalni plijen rijetko kad i može vidjeti
psinu do samog napada. Ipak, mnogobrojni slučajevi i istraživanja
pokazuju da je moguće slobodno plivanje u prisutnosti velike
bijele psine i ostalih većih vrsta bez neke bojazni od napada.
Pri tome se preporučuje održavanje vertikalnog položaja u moru
i lagano aktivno ponašanje, čime se psini pokazuje da čovjek
nije plijen kojim se ona hrani. Svakako bi tada savjet podvodnim
ribolovcima bio da odbace eventualnu ribu koju su ulovili jer
njezino krvarenje može nadražiti morske pse, čime može doći
do slučajnih ozljeda u nastojanju psa da dohvati ribu, a ne čovjeka.
piše Ivo ŠĆEPANOVIĆ
snimke Nikola VILIĆ
TUNE I PSINE
- Rekli ste da velika bijela psina ide za tunama.
Nije li onda moguće da ih privlače i tunogojilišta?
- Primjeri iz Grčke i Malte govore da ih privlače i
tunogojilišta, ali to ne mora ništa značiti u našem
slučaju. Struktura terena nije u našem dijelu
Jadrana baš takva da bi velika bijela psina dolazila
u obalni pojas te bila privučena velikim količinama
tuna u uzgajalištima.
SUSRETI S MODRULJIMA
- Jeste li se ikad susreli s morskim psom dok ste
plivali ili ronili?
- Pa, imao sam nekoliko susreta, ali sve s modruljima.
Podrazumijeva se s obzirom na moje zanimanje da sam
odmah prepoznao o kojoj je vrsti morskih pasa riječ,
stoga su i reakcije bile vrlo opuštene. Dva puta sam
modrulja vidio kod otoka Brača, a dva puta kod Visa.
 |
