 Luky je definitivno specifičan lik naše estrade. Čovjek koji je podjednako uspješan producent, tekstopisac, skladatelj i izvođač. Pjevač koji je prvi solo album snimio sa 32 godine, i to odmah Araritu koju su mnogi okarakterizirali kao jedan od naših najboljih ljubavnih albuma, kojeg teško možete vidjeti na eventima sa ostalim našim posvudušama, ali ga zato redovito možete sresti u skrivenim valama Korčulanskog arhipelaga gdje provede i do 6 mjeseci godišnje. Čovjek koji upravo priprema svoj treći album, ali sanja o svom filmu «Sveta zemlja» i koji veliki dio svog vremena posvećuje i razvoju svoje Zaklade za pomoć djeci.
Djetinstvo si provodio na Korčuli. Da li je tada nastala neraskidiva veza s morem, otocima, brodovima?
Je, naravno. Prije nego šta sam u Splitu krenija u Osnovnu školu, najviše svoga vrimena proveo sam u Korčuli sa pokojnim didom Antom Šegedinom. Dida je bija kapetan, bija je veliki pomorski znanstvenik - napisa je prvi Peljar Jadranskog mora. Tada je već bija u penziji i ja sam mu bija skuža da može bit na moru, uteć od svih i 'čuvat maloga'. Sve što sam proša s didom u tom najranijem djetinjstvu je neprocjenjivo. Dobija san taj prvi doticaj s prirodom na najlipši mogući način. Doslovno sam rasta na moru i odgaja se na njegovom leutu od jedanaest metri, radili smo đite s Talijanima, Nijemcima, sve do Kornata. Posebno trokut Lastovo – Korčula – Mljet i to je područje moga iskona. Tu znan svaku grižu, puntu, svaku valu.
U svojim spotovima znaš i zaroniti, i to u odjeći. Roniš li inače?
Ronio sam dosta na dah ka dite, sa 14-15 godina moga san zaronit na dvadesetak metara bez problema, a par puti san usitno prova i sa bocama, ali sada ronin malo i ne smatram se nekim roniocem. Ne bavim se ni podvodnim ribolovom, ribu više volin lovit iz barke. Mriže, vrše, parangali, odmeti i posebno panula - to je moj način ribolova.
Koliko godišnje provedeš na moru?
Dosta, što ovisi o nekim mojim životnim ciklusima. Sad sam upravo počeo snimati novi album, a to traje i po godinu dana, pa onda kad album izađe imaš opet godinu dana promotivnih aktivnosti, pa iduću godinu još dosta koncertnih aktivnosti i tada sam manje na moru, a onda nakon toga dođe četvrta godina gdje na Korčuli provedem pola godine i tamo se opuštan, očistin glavu od svega, lovin ribu i naravno pišem nove pisme. I tako se ti ciklusi koji traju 3-4 godine ponavljaju. Evo upravo sam se vratio s Korčule u kojoj sam s manjim prekidima boravio od ljeta.
Spominješ često čovjeka koji se nakon dugih godina vratio iz Njemačke u Korčulu i živi negdje s južne strane otoka u kući bez struje, TV-a, telefona, Interneta. Imaš li i ti takvu viziju idealnog života?
To je Jere Šegedin, on glumi u mom spotu za pismu Tamo di san davno tija. Pisma je inspirirana jednim dijelom i tom njegovon pričom. Kruna moje trilogije koja je zamišljena kao jedan multimedijalni projekt bilo bi snimanje filma Sveta zemja za kojeg pišem scenario. Ararita, Vitriol i novi album su u biti glazbena podloga za taj film, a priča je o dječaku koji je odrasta na Korčuli s didom, dječak kasnije ide na školovanje u Split, ostavlja svoju ljubav doli na Korčuli i u gradskoj vrevi upada u epizode koje ga minjaju ka osobu, ali nakon životnih kataklizmi shvati da je daljina i pučina ono čemu pripada i na kraju on se vraća proživit svoj kraj na Korčulu i istog trenutka shvaća da nije ni triba nigdi ić, jer srića se nalazi oko nas, iza kantuna, a ne negdi daleko. Ja za sada ne mogu živit ka Jere, ali jednog dana - ko zna...
Da li je po tebi Split izgubio onaj svoj mediteranski šarm.
Sigurno je, no u njemu još ima dosta ljudi koji ga žive, vole i promišljaju na način kao što su to radili Ivo Tijardović, Miljenko Smoje, Boris Dvornik, Toma Bebić i ostali. Svakog takvog čovika ja obožavam i s njima se najugodnije osjećam. Mislim da bi Split i u svojoj turističkoj ponudi triba imat misto gdje se uvik mogu poslušat Tijardovićeve operete ili arije iz njih.
Vezano uz sliku koju imamo o tebi rekao bi da je tvoj idealan brod jedrilica, ali s obzirom da voliš ribolov možda i nije. Koji je tvoj idealan brod.
Neznan zašto misliš da sam tip za jedrilicu, jer baš i nemam veze s jedrilicama - premda volim jedrit, ali ja sam ribarsko dite i  odgojen totalno na ribarski način pa je moj idealni brod fisherman poludeplasmanac. Prva želja mi je bio neki drveni leut, ono za vadit mriže i plovin brzinom 6-7 milja, ali u današnje vrime ipak fisherman od nekih 7 -8 metara s dva motora kako bi moga ić na Palagružu ili neke udaljenije otoke i s njih se naravno i vratit. Neznan da li ću takvog ikada sebi moći priskrbiti, ali san mi je imati neki američki fisherman kao npr. Albermarle 265 XF. Kad mi je do jedrenja javim se mojin prijateljima koji su vrhunski jedriličari - Marijanu Banu ili Rambu Amadeusu, pa odemo na koju regatu ili đitu. Dogovor je da ako se jedri onda su oni kapetani, ali ako se ide u ribe onda sam ja kapetan.
Nema te baš previše u medijima. Da li si tu krivac ti ili mediji?
Nikad nisam baš nešto razmišljao o tome. Mene mediji u principu ne zanimaju, a ja zanimam njih samo kad se pojavi neko moje novo djelo tj. album. Ponekad iz gušta napišem i koju kolumnu za Slobodnu Dalmaciju. Nemam potrebu pojavljivati se u medijima samo zato da bi me 'bilo u medijima'. To me ne zanima i ne vidim u tome neki smisao.
Glazbeni uzori?
Teško mi je to odgovoriti. Cila moja obitelj sa očeve strane su glazbenici i to od none koja je bila operna pivačica, pa do nona koji je piva u klapi. Stric je ima prvi bend sa gitarama u Splitu, tamo negdi pedesetih godina, koji se zva Plava Laguna. Ja otkad znam za sebe ima sam po kući ploče kvalitetnih izvođača, prije svega Stevie Wonder, Chicago, Everage white band, a onda s druge strane Pink Floyd, Bowie pa do Olivera, Tome Bebića... Kad sam imao 11 – 12 godina prvi put san poludija! Oduševija me Novi val – Idoli, Šarlo, Azra, Film, Električni orgazam... Bio sam punker i uvik sam težija novim stvarima i pomicanju granica. Ima san posli bend. Zvali smo se Tužne uši. Kasnije sam priša u Đavole, a onda s Dinom Dvornikom napravija prvi album i tako je sve počelo. Sredinom i krajem osamdesetih godina u Splitu su se nakon Metka i Stijena odjedanput javili Đavoli, Dino, Ban, Gibo, baš smo bili jedan krug koji je dosta zajedno svirao i vježbao, nastupao. Nismo se osjećali ka konkurencija jedni drugima. Međutim, rat nas je dosta razbuca, ali ne i zaustavija.. Posli je svak otiša na neku svoju stranu i isprofilira se na svoj način, al još uvik smo velika podrška jedni drugima. Neki već, nažalost, i nisu više živi...
Koliko radiš dnevno?
Kreativno radin 24 sata svaki dan, nikad ne pristajen raditi. Šta god radio, pa makar bija u konobi ili igra na karte stalno vrtim u glavi nove pisme, riči... Baš tehnički radin više kad su snimanja, turneje i koncerti. Ne bi moga funkcionirat na način da odradim pet sati i onda sam miran taj dan. 
Ti si tekstopisac, producent, izvođač i skladatelj. Što od toga najviše voliš?
Vrlo mi je teško to odvojit, jer je sve to dio mene i kad promišljam glazbu to radim od početka do kraja, odmah zamišljan i koga moram zvat za svirat, kako to producirat itd. Kantautorstvo me najviše ispunjava, a opet – bio sam dugogodišnji član TBF-a još od samih početaka i danas sam, naravno, producent TBF-a. Taj rad me posebno veseli.
Da li bi ikada zbog komercijalnih razloga promijenio izričaj?
Ne, jednostavno moj kantautorski opus nije ništa drugo nego vađenje na površinu mojih najdubljih osjećaja. Bilo kakva promjena bi značila da to više nisan ja. Nakon drugog albuma koji je bija dosta zatvoren i hermetičan ovi treći je dosta ekstrovertniji i najava novog početka.
Osnovao si zakladu Ararita za pomoć djeci?
Ciljevi zaklade su borba za dječja prava, pomoć djeci s posebnim potrebama i ono s čim se ja najviše bavim je problematika zanemarivanja djece. Po meni je jedan od ključnih problema naše civilizacije to što se roditelji bave nekim svojim poslovima, a djecu odgaja TV program i kompjuteri na jedan čudan način i kasnije se javljaju mnogi problemi. Mi težimo provoditi akcije na nacionalnoj razini i ukazivati baš na tu problematiku. Zaklada je tek u povojima i pred nama je dug put, ali nadam se i uspješan.
Tekst: Luka Kolovrat
Foto: Luka Kolovrat i obiteljski arhiv Lukić - Šegedin
 |
