10. 02. 2004.
Web časopis o ronjenju i moru...
|
Medicina ronjenja: Dekompresijska bolest
UVOD
Pojam hiperbarično znači: "odnosi se,
proizvodi, radi ili pojavljuje pod tlakom većim od normalnog
atmosferskog tlaka". Za ronioce s bocama negativna konotacija
i pojam vezan uz to je – dekompresijska bolest. Prije nego krenemo dalje, samo
ukratko objasnimo dekompresijsku bolest. Dekompresijska bolest
jest grupa simptoma različitog intezinteta koji se manifestiraju
kada dušik (inertni plin) otopljen u tkivima za vrijeme ronjenja
(pod povećanim pritiskom) ne napušta tkiva otopljen u krvi te
izdrahnut kroz pluća već se formiraju mjehurići u tijelu. A sada uđimo u misteriozan svijet dekopresijske bolesti... POVIJEST RONJENJA VEZANA ZA
DEKOMPRESIJSKU BOLEST
Još davne 1530. korišteno je prvo ronilačko zvono. Robert Boyle počeo je 1667. istraživanja
u kojima je opazio da se pri naglom smanjenju pritiska u zmijskom
oku formira vidljiv mjehurić plina te zaključio da tkiva koja
prolaze naglu dekompresiju otpuštaju otprije otopljen plin. Svoje
je zaključke objedinio 1670. u Boylovom zakonu koji kaže kako su
pri konstantnoj temperaturi volumen i pritisak plina inverzno
proporcionalni. Jednostavnije rečeno, Boylov zakon pomaže
objasniti što se dešava kada se boca s gaziranim pićem naglo
otvori. (Još poznat i kao "Coca Cola efekt" - nagla
razlika u pritisku uzrokuje da otopljeni plin u tekućini pređe u
plinovito stanje.)
. 1825.
William James izrađuje prvi SCUBA (self contained underwater
breathing aparatus). Iako nikada nije dokazano da je radio,
sastojao se iz niza manjih spojenih posuda na remenu oko struka s
radnim pritiskom od 15 bara. 1837. Augustus Siebe izrađuje prvo funkcionalno ronilačko odijelo Povijest dekompresijske
bolesti povezana je s proučavanjima promjena pritisaka i njihovim
utjecajima na ljudski organizam u medicinske svrhe. Već se početkom
17. stoljeća koriste orgulje kao sustav kojim se mijenja pritisak
u hermetički zatvorenim prostorijama u pokušajima da se liječe
bolesti. Opat Henshaw je pionir u ovakvim liječenjima.
Pretpostavka koja je stajala iza tih pokušaja, bila je da će se
akutne bolesti izliječiti višim pritiskom dok će se kronične
bolesti izliječiti nižim pritiskom. Iako moderna medicina te
pretpostavke prepoznaje i uz neke manje modifikacije na nekim
područjima primjenjuje od istih se odustalo zbog nepraktičnosti
i troškova samih tretmana.
Znanstveno proučavanje i opisivanje dekompresijske bolesti počinje
pojavom kesona koji omogućuju duži rad ronilaca na povećanom
ambijentalnom pritisku. Dekompresijska je bolest prvi puta opisana
1841. od strane francuskog graditelja kesona Trigera. Sredinom 19-og
stoljeća shvaćena je uzročno posljedična veza između vremena
izloženosti povećanom pritisku i brzine izranjanja kesonskih
ronilaca što je koreliralo pojavi bolova u zglobovima kao prvih
simptoma dekompresijskog oboljenja. Pol i Watelle su 1854. napisali kako je
dekompresija nužna da bi se simptomi kesonske bolesti javili i,
što je još važnije, da rekompresija smanjuje simptome. Rani istraživači i radnici
nazivali su ovu bolest the bends, jer je poza oboljelih
podsjećala na moderno držanje tadašnjih žena Grecian Bend.
Nimalo graciozni, simptomi nazvani bolešću pogrbeljnih
bili su raširen i prepoznat problem kod kesonskih ronilaca pri
izgradnji Brooklyn Bridgea 1870-ih. Bolest bi se manifestirala ili
s bolovima ili s nekim oblikom oduzetosti koji bi, ovisno o težini
simptoma, prošli nakon nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci.
Svi su se simptomi liječili morfijem. Kod najtežih oblika smrt
bi nastupala nakon napadaja i kome u roku od nekoliko sati. Fiziolo Dr. William Osler je 1892. u
svojem je radu The Principles and Practice of Medicine na
cijeloj strani vrlo detaljno opisao simptome kesonske bolesti i
svoja zapažanja o manifestacijama iste te naveo već prihvaćeno
objašnjenje kako su uzroci najvjerojatnije oslobođeni dušik u
leđnoj moždini koji je apsorbiran u krvi pod povećanim
pritiskom.
Na samom početku prošlog stoljeća, u eksperimentima s kozama i
ljudima, škotski je fiziolog John Scott Haldane s kolegama
izradio sigurne dekompresijske tablice za ronioce koje su se
temeljile na zaostajanju dušika u različitim tkivima tijela.
Iako kasnije korigirane i poboljšavane iste daju osnovu za današnje
Navy tablice. Možemo
reći kako su eksperimenti Haldanea prekretnica u istraživanju i
objašnjavanju dekompresijske bolesti. Napisao: Dinko Jović
|
|||
g
Paul Bert je 1876. opazio da se mjehurići dušika formiraju u
tkivima pacijenata za vrijeme nagle deko