Podvodni ribolov:

Priprema urona - ventiliranje

Korištenje pogrešnih tehnika ventiliranja može imati veoma opasne posljedice i dovesti ronioca u životnu opasnost. Namjena ovog teksta je čisto informativna a ne instruktivna te autor teksta i www.efsa.hr  i www.gorgonija.com ne odgovaraju za posljedice koje bi eventualno mogle nastati a u svezi su s ovim člankom. Svim posjetiocima naše stranice savjetujemo pohađanje stručnih tečajeva ronjenja u apnei koje vode ovlašteni instruktori.

Proces ronjenja odnosno podvodnog ribolova možemo podijeliti na nekoliko faza: kretanje na površini ( plivanje do pošte, pretraživanje terena, traganje za ribom, povratak ...), priprema urona (opuštanje, ventiliranje), sam zaron, spuštanje – planiranje (do dna ili do određene dubine, ovisno o tehnici lova), postavljanje ili kretanje na dnu (opet ovisno o tehnici lova koju primjenjujemo) i na kraju izron.

Svaka od ovih faza ima svoju važnost za uspješnost, kako samog ronjenja (apnee) tako i za realizaciju ribolova, te bi svakoj trebali posvetiti odgovarajuću pažnju.

Teško je ili čak nemoguće utvrditi koja je od tih faza najvažnija (samo ako sve faze izvedemo maksimalno dobro imat ćemo vrhunske rezultate) ali priprema urona svakako ima poseban značaj.

Priprema urona ne utječe samo na dužinu boravka pod vodom već i na sigurnost ronioca na dah, bez obzira da li se radi o podvodnom ribolovcu, free diveru ili običnom turistu koji se bavi «snorkelingom».

Priprema za uron sastoji se od opuštanja i ventiliranja (ventilacije), dvije faze koje su komplementarne i koje u praksi uvijek treba primjenjivati istovremeno iako se teoretski o njima može govoriti i kao o zasebnim cjelinama. Tako ćemo u ovom tekstu pažnju posvetiti uglavnom ventiliranju dok ćemo o opuštanju govoriti drugi puta.

Ventiliranje je tehnika ili način disanja kojom nastojimo optimizirati količinu kisika odn. energije potrebnu za normalno funkcioniranje našeg organizma u stanju apnee.

Nije dakle teško zaključiti da obično disanje i ventiliranje nemaju puno zajedničkog i da je odnos disanja i apnee sve samo ne banalan.

Zbog čega je uopće disanje bitno za ljudski organizam? Za ilustraciju, usporedit ćemo ronioca s automobilom. Da bi se automobil kretao ima kotače dok ronioc ima noge i ruke. Da bi se pak kotači odnosno noge pokretali potrebna je energija. Kod automobila, ta se energija dobiva izgaranjem goriva (benzin, nafta...) i kisika u komori motora s unutarnjim sagorijevanjem, a upravo isto se događa i u ljudskom tijelu. Izgaranjem hranjivih supstanci koje unosimo hranom uz pomoć kisika kojeg udišemo, unutar ljudskih stanica (osnovne gradive jedinice svih živih biča) se dobiva odn. oslobađa energija koja služi za pokretanje mišića. To sagorijevanje u stanicama naziva se metabolizam, a ostatak od sagorjevanja je ugljični dioksid (CO₂), isto kao što nakon sagorijevanja u automobilskom motoru ostaju ispušni plinovi. Pluća u ovom slučaju možemo usporediti sa spremnikom goriva.

Ako želimo povećati put koji će naš automobil prijeći s jednim punjenjem rezervoara možemo učiniti nekoliko stvari: - povećati spremnik ili ga bolje iskoristiti

-          smanjiti potrošnju goriva

Ako to prenesemo na ljudski organizam vidjet ćemo da povećanje rezervoara odnosno

pluća  može ići samo do određene granice iznad koje je dalje nemoguće povećati volumen pluća. Puno, međutim, možemo napraviti na boljoj iskoristivosti spremnika odn. pluća. Pravilnim tehnikama disanja moguće je korisno iskoristiti i do litre i pol volumena pluća koji inače, normalnim disanjem, ostaje neiskorišten.

            Također možemo utjecati i na smanjenje potrošnje goriva odnosno kisika i to optimiziranjem naših pokreta pod vodom, pravilnim tehnikama plivanja i ronjenja te naravno različitim tehnikama opuštanja.

            Zato opuštanje uvijek ide s ventiliranjem. Ukoliko nismo dovoljno opušteni nećemo moći efikasno iskoristiti rezerve kisika koje smo skupili ventiliranjem, a isto tako, čak i ako smo savršeno opušteni a nismo pravilno ventilirali nećemo imati dovoljno kisika da bi ga efikasno mogli iskoristiti.

            Glede bolje efikasnosti našeg «motora», treba još napomenuti da poboljšanjem fizičke kondicije poboljšavamo i njegovu iskoristivost.

            Pravilna ventilacija nam dakle omogućava bolju iskoristivost rezervi kisika odnosno kao krajnju posljedicu dužu apneu i što je najvažnije omogućava puno veću sigurnost ronjenja u apnei.  

Zadnjih godina istraživanja na području apnee znatno su napredovala kao i publicistika o toj temi. Sve je to, doduše, išlo poprilično sporo ali danas ipak možemo govoriti o stanovitoj revoluciji na tom području, pogotovo u odnosu na prve primitivne teorije od kojih su neke čak i zagovarale hiperventilaciju. Danas je već općepoznato da je hiperventilacija vrlo opasna a uz to i ne daje bolje rezultate od novih, kontroliranih tehnika ventiliranja.

            Hiperventilacija je tehnika disanja kojom povećavamo količinu udahnutog zraka u jedinici vremena, najčešće minuti. Uglavnom se postiže forsiranim i ubrzanim ali plitkim udisajima i izdisajima, međutim, u stanje hiperventilacije možemo ući i laganim i dubokim disanjem ako to produžimo dovoljno dugo. U tom slučaju će se opet povećati količina zraka u odnosu na vrijeme samo će se to dogoditi puno kasnije nego kod forsiranog disanja.

            Svaka aktivnost ventiliranja uzrokuje promjene u parcijalnim tlakovima plinova što sačinjavaju zrak kojeg udišemo, a o načinu ventiliranja ovisi kakve će te promjene biti. Najvažniji plinovi za apneu su kisik (O₂) i ugljični dioksid (CO₂). Kisik je kao što smo već vidjeli vitalan za život i funkcioniranje stanica ljudskog organizma, naročito moždanih stanica (neurona). Mozak koristi čak 25% ukupne količine kisika u krvi (koja je prenosnik kisika do stanica) i bez njega, čak i na samo kratko vrijeme (3-6 minuta), neuroni prestaju živjeti. Uz to, neuroni se nemogu obnavljati i gubitak nekih ili svih dovodi do oštećenja odnosno odumiranja mozga. Ovo dovoljno pokazuje koliko je kisik bitan za funkcioniranje ljudskog organizma u apnei.

Ugljični dioksid ima drugu važnost za apneu. Zahvaljujući njemu odnosno njegovoj prisutnosti u krvi naše tijelo dobiva podražaje koji nas obavještavaju da je vrijeme za prekid apnee i izlazak na površinu. Ti podražaji se manifestiraju kao kontrakcije (grčenja) u području dijafragme i želuca te trzaji na vratnoj žili kucavici u području glasnica i izuzetno su važni za sigurnost ronioca.

            Hiperventilacijom znatno smanjujemo parcijalni pritisak ugljičnog dioksida dok se količina kisika gotovo uopće ne mijenja. Dokazano je naime da već nakon 2 – 3 duboka i potpuna udaha nivo hemoglobina u crvenim krvnim zrncima potpuno zasićen, odnosno da je nivo kisika u krvi doveden do maksimuma. Kako apnea ovisi o kisiku, hiperventilacijom dakle nismo osigurali optimalne uvjete za boravak (kretanje) pod vodom zadržavajući dah. Ono što se hiperventilacijom postiže je odgađanje podražaja za disanjem zbog smanjene količine ugljičnog dioksida u krvi. Prve kontrakcije dijafragme koje se kod kontrolirane ventilacije pojavljuju otprilike malo poslije polovice dužine trajanja apnee (ovisno od čovjeka do čovjeka), kod hiperventilacije dolaze puno kasnije. Dok kod kontrolirane ventilacije druga kontrakcija dolazi nakon određenog vremena, kod hiperventilacije se druga kontrakcija javlja vrlo brzo nakon prve a isto tako i sve sljedeće koje su svaki put sve jače i jače. U tom trenutku ostaje vrlo malo vremena za siguran izron  jer je količina kisika u našem organizmu na minimumu i od nesvjestice nas dijele trenutci. Ronioc naime, kod hiperventilacije, nastavlja apneu bez podražaja za disanjem sve dok ne dođe do kritičnog pomanjkanja kisika što izaziva gubitak svijesti.

            Druga negativna strana hiperventilacije je što ubrzava rad srca (čak do 100 – 110 otkucaja u minuti) a time dalje povćava krvni tlak te grčenje mišića, što pak za posljedicu ima nemogućnost postizanja relaksacije i bržu potrošnju kisika u organizmu odnosno kraću apneu.

Da se vratimo usporedbi s automobilom: Zaroniti nakon hiperventilacije bilo bi kao krenuti automobilom iz 3. brzine, kada motor radi na povećanom broju okretaja.

            Hiperventilacijom zapravo zavaravamo naše tijelo i zbog toga je ona opasna. U gotovo svim današnjim školama ronjenja, čista hiperventilacija je strogo zabranjena prije urona, odnosno apnee.

            Prema većini instruktora apnee, jedini slučaj kada hiperventilacija može biti korisna je nekoliko sekundi nakon izrona, kada onemogućava preveliko nakupljanje mliječne kiseline u respirativnom mišićju te skraćuje vrijeme oporavka nakon ronjenja. Prije sljedećeg urona, obavezno je stabilizirati odnose među plinovima i normalizirati brzinu otkucaja srca.

            Interesantno je međutim, da danas većina ronioca na dah ipak još uvijek koristi hiperventilaciju. Zašto? Najveći razlog je, pretpostavljam, neinformiranost. Osim toga, hiperventilacija je primamljiva jer se lako i brzo uči i u kratko vrijeme se postižu relativno dobre apnee. To je većini ronioca puno lakše (k'o da je stvorena za hrvatski mentalitet) nego prakticirati kontroliranu ventilaciju koja zahtjeva više vježbe i treninga. Zato je preporučljivo za svakog ronioca na dah pohađanje tečaja kojeg vode licencirani instruktori. To je najbolji način da se sposobnosti ronioca razviju do kraja i u maksimalnoj sigurnosti.

            Pokazano je da se kontroliranim ventiliranjem postižu ipak bolji rezultati (čak puno bolji) nego hiperventilacijom i što je najvažnije uz puno veću sigurnost, odnosno, sigurnost može biti potpuna ukoliko ronioc poznaje i poštuje svoje limite.

            Kakva je to onda pravilna ili ispravnije rečeno kontrolirana ventilacija?

Generalno možemo reći da je to ona ventilacija (postupak izmjene zraka u plućima) kod koje ronioc svjesno kontrolira svoje radnje disanja kako ne bi ušao u hiperventilaciju a istovremeno ostvario najveću moguću rezervu kisika potrebnog za uron (apneu). Svrha kontrolirane ventilacije je održati aktivnim sve sisteme sigurnosti našeg organizma.

Konkretno, ne možemo definirati točno određeni tip ventiliranja za koji bi mogli reći da je upravo on pravilna kontrolirana ventilacija.

            Danas u svijetu postoji niz škola apnee koje su razvile svoje tehnike ventiliranja koje i podučavaju. Sve se one uglavnom baziraju na istim ili sličnim principima koje modificiraju s obzirom na svoja dosadašnja iskustva ili pak počinju od različitih principa ali na kraju dolaze do slične tehnike. Američke škole npr. dosta polaze od čisto znanstvenih pretpostavki da bi došli do tehnike disanja vrlo slične onoj koju koriste europske škole, koje pak za svoju osnovu imaju yoga tehniku disanja – pranayamu.

            Pranayama je tehnika koja se danas najviše koristi kao osnova za kontrolirano ventiliranje u najvećem broju škola, iako, kao što je već rečeno ona nije jedina tehnika koja se koristi u tom smislu. Pranayama implicira visok nivo kontrole tijela i zato je potrebno određeno vrijeme i volja da bi se ona naučila pravilno izvoditi. Ova tehnika omogućava maksimalno iskorištenje punog kapaciteta pluća. Njome se izbjegava zadržavanje iskorištenog zraka u dnu pluća zahvaljujući kontrakcijama dijafragme. Osnovni principi disanja pranayame su lagani, dugi i puni udisaji i izdisaji, pri čemu izdisaji traju otprilike duplo duže od udisaja. Bitno je da se disanje izvodi iz trbuha, koristeći pritom dijafragmu. Ove principe koriste gotovo sve škole ronjenja na dah s određenim modifikacijama.

            Da bi bolje ilustrirali učinak pranayame zamislimo plastičnu bocu od 1 litre koju smo napunili tekućinom. Ako probušimo rupu, negdje na sredini boce, iscurit će gornja polovina tekućine. Ukoliko bocu ponovo napunimo, opet će iscuriti gornja polovina, ovaj put, svježe dopunjene tekućine. Svako sljedeće punjenje boce imat će isti rezultat pražnjenja gornjeg dijela tekućine koji je bio svježe napunjen dok će donja polovina, sad već ustajale tekućine, stalno ostajati na dnu boce. Da smo rupu probušili na dnu boce svaki put bi iscurila cijela količina tekućine i imali bi punu izmjenu kod ponovnog punjenja.

            Upravo pranayamom postižemo kompletnu izmjenu zraka u plućima. Normalnim disanjem, naime, ne možemo izbaciti sav zrak koji se nalazi u plućima. U dnu pluća uvijek ima neiskorištenog zraka, bogatog ugljičnim dioksidom. Pranayama koristi kontrakciju dijafragme (ošita), plosnatog mišića koji dijeli pluća od trbušne šupljine, na gore kako bi do kraja istisnula zaostali zrak koji se nakupio u donjem dijelu pluća i time omogućava da se taj prostor napuni novim i svježim zrakom, bogatim kisikom.

            Samo udisanje pranayama tehnikom odvija se u tri faze: trbušnoj, prsnoj (srednji dio pluća) i fazi udaha u predjelu ključnih kostiju (gornji dio pluća).

U prvoj fazi, širenjem i spuštanjem dijafragme prema želucu, automatski se omogućava širenje donjeg dijela pluća što dalje poboljšava sljedeće faze udaha, štedeći energiju potrebnu za rad prsnih mišića koji šire i podižu pluća.

Nakon što se zrakom ispuni donji dio pluća, puni se srednji i gornji dio pluća (zona ključnih kostiju). Ako je sve izvedeno dobro, trebao bi se dobiti osjećaj da zrak automatski ulazi u pluća, bez napora i s ugodom.

            Izdisaj kreće također od dijafragme kojom kao da lagano istiskujemo zrak iz pluća. Završava se kontrakcijom dijafragme na gore kojom istiskujemo zadnji zaostali zrak s dna pluća kao što je već opisano.

            Samo ventiliranje prije urona podrazumijeva, naravno i druge radnje a ne samo disanje pranayama tehnikom. Sama tehnika disanja ne može se generalizirati i način disanja ovisi o situaciji i okolini u kojoj se ronioc nalazi (npr. bazen ili more, lov prikradanjem ili zaron u dubinu, ...) te o njegovim psiho-fizičkim i fiziološkim osobinama (početnik slabe kondicije ili natjecatelj vrhunskih sposobnosti ...). Čak i kada se uči ista tehnika na nekom tečaju, svaka osoba zasebno pronalazi, uz nadzor instruktora, određen način ventiliranja koji je podređen baš toj osobi i koji se u nijansama razlikuje od načina ventiliranja svojih kolega na istom tečaju. Razlike mogu biti u dužini udaha / izdaha, njihovom broju u jedinici vremena (minuti) ili načinu opuštanja npr. Osnovni principi, naravno, uvijek ostaju isti. Najprikladniji način disanja za apneu je, u praksi, onaj koji podrazumijeva najveću izmjenu zraka uz najmanji fizički napor (bez obzira koja tehnika ventiliranja se upotrebljava).

            Kod ventiliranja prije urona treba se pridržavati nekih pravila. Mora se postići dobar nivo opuštenosti jer je to, kao što je već prije spomenuto, komplementarno s ventiliranjem. Opuštenost treba biti i fizička i psihička (koju je teže postići) i do nje dolazimo na različite načine – različitim tehnikama yoge, autogenim treningom, samohipnozom, koncentracijom, vizualizacijom ili nekom drugom tehnikom koju smo usvojili i usavršili praksom. Za postizanje opuštenosti treba također iskoristiti takozvani «diving reflex». Diving reflex ili refleks uranjanja je svojstvo koje je karakteristično za sve sisavce i koje automatski usporava rad srca i smanjuje krvni tlak u trenutku kad tjelesni senzori signaliziraju da je tijelo uronjeno u vodu.

            Drugo pravilo kojeg bi se kod ventiliranja trebalo pridržavati je da se ne uranja ukoliko se osjeti da se pretjeralo s pumpanjem zraka u pluća ili kad se osjete simptomi koji upućuju na krivu ventilaciju:

-          podražaj za povećanjem frekvencije ili dubine udisaja i izdisaja –  količina kisika udahnutog u minuti nije dovoljna što znači da ćemo uroniti u neoptimalnim uvjetima

-          vrtoglavica te trnci u vrhovima prstiju, vratu ili usnicama – simptomi koji ukazuju da smo pretjerali u ventiliranju, što može rezultirati incidentom ukoliko uronimo

Treba ponovo reći da za ove (posljednje) simptome nije neophodna sama brzina ventiliranja već je odnos volumena zraka koji se udahne u jedinici vremena taj koji utječe na promjenu postotaka plinova koje udišemo – sporo i duboko ventiliranje također može dovesti do hiperventilacije ukoliko se previše produži.

            Ukoliko smo osjetili bilo koji od navedenih simptoma hiperventilacije treba prekinuti ventiliranje i pričekati da se vratimo u normalu i onda ponovo započeti pravilno, kontrolirano ventiliranje.

            Kako bi ilustrirali različite varijacije učenja tehnike ventiliranja navest ćemo neke  konkretne primjere koje primjenjuju određene škole ili instruktori. Interesantno je da smo, npr., među  tekstovima instruktora poznate Apnea Academy, koje je jedan od osnivaća poznati rekorder Umberto Pelizzari, našli tri različite varijante ventiliranja koje kao osnovu imaju pranayamu.

Instruktor Apnea Academy, R.Tiveron, predlaže dva načina (varijante) ventiliranja:

1. način – ukoliko nismo u nekoj izvanrednoj situaciji (natjecanje u podvodnom ribolovu npr. ili lov u jakoj struji ...) ventiliramo u prvoj fazi isključivo trbušno. Pokreti su pravilni, kontinuirani, ravnomjerni i bez napinjanja drugih mišića.

            Ventilira se unutar 45% totalnog plućnog volumena.

            Nema naglih promjena između udaha i izdaha.

Stalno se zadržava odnos udah:izdah = 1: 2, što znači da je izdah otprilike duplo duži od udaha.

U momentu kad se osjetimo spremnim, mirnim, perfektno opuštenim i ako smo ventilaciju izvršili korektno dovoljna su završna 2 ili 3 duboka, kompletna udaha da bi ronili opušteni i u sigurnosti, s mogućnošću postizanja boljih rezultata i što je najvažnije  s maksimalno aktivnim svim tjelesnim signalima opasnosti.

2. način – varijacija prvog načina kod kojeg se radi (ventilira) unutar 70% plućnog kapaciteta.

Između udaha i izdaha se prave kratke apnee (4 – 5 sekundi) stalno zadržavajući odnos udah / izdah = 1: 2.

Prije samog urona, izvode se 1 ili 2 puna, završna udaha.

U oba ova načina, ključnu ulogu ima dijafragma, pa instruktor preporučuje često vježbanje rada dijafragmom, na suhom i u vodi kroz duže razdoblje, kako bi je se naučilo koristiti optimalno i prirodno (automatski).

Drugi instruktor Apnea Academy – S.Rovella, sugerira sljedeću tehniku koja se odvija u tri faze:

1.        Prvu fazu čini fizičko i psihičko opuštanje. U toj fazi, disanje je normalno, spontano, bez razmišljanja, lagano i mirno – opuštamo se.

2.       U drugoj fazi, relaksirani, započinjemo disanje dijafragmom. Upotrebljavamo samo mišić dijafragme dok prsa ostaju mirna i opuštena. To omogućava najbolju izmjenu zraka u plućima uz najmanju potrošnju energije. Udisaji i izdisaji ne idu do kraja kako bi se izbjegao preveliki mišićni napor.

Vrijeme izdaha je otprilike duplo duže od udaha. Ako udišemo oko 8 sekundi, izdisat ćemo oko 16. Vrhunski apneisti mogu produžiti vrijeme jedne izmjene zraka i do cijele minute (20 sekundi udah i 40 sekundi izdah).

U podvodnom ribolovu, vrijeme pripreme i oporavka nakon izrona bit će najčešće skraćeni ali se način pripreme ne mijenja.

3.       U trenutcima koji neposredno prethode apnei, aktiviramo i prsne mišiće – izvodimo  

       kompletne udahe jer samom dijafragmom ne možemo kompletno napuniti pluća.

       Dovoljna su 3 – 4 lagana, duboka i kompletna udaha. U ovoj fazi, udasi i izdasi su  

       duboki ali bez prevelikog napinjanja.

                   Zadnji izdah (prije završnog udaha) je posebno važan. Mora biti posebno dubok kako  

                    bi izbacio sav stari zrak i napravio mjesta za novi pa se dijafragma jače povlači na

                    gore.

                   Zadnji udah prije urona je lagan (oko 60% maksimuma) ukoliko radimo statičku 

                    apneu, nešto jači za dinamičku apneu u plitkom bazenu, dok se za duboki uron na

                    na moru izvodi puni udah – pomiču se redom, dijafragma odn. trbuh, prsa, ramena

ključne kosti a iskusniji apneisti mogu napuniti zrakom i usta, kako bi se uskladištila    najveća moguća količina zraka, koji će kasnije koristiti za kompenziranje maske i bubnjića.

Disanje nakon izrona – jako je važno da prvi udah, nakon što se izroni, bude mali – unutar 30 – 40% ukupnog plućnog volumena. Time se skraćuje vrijeme dolaska prvih molekula kisika (makar i malobrojnih) do pluća i ostalih organa. Najpogrešnije što se može napraviti je duboki prvi udah neposredno nakon izrona. Treba ga apsolutno izbjeći. Nakon prvog, laganog udaha, treba što prije dobro izmjeniti sav zrak u plućima. To je, eventualno, jedini trenutak kad je dopuštena kratkotrajna hiperventilacija – hiperventilacija oporavka. Ona ne bi smjela biti duža od 1 minute a prije sljedećeg urona trebalo bi ponovo stabilizirati početne uvjete.

Nakon hiperventilacije nikad ne treba raditi apneu.

Gianluca  Genoni, svjetski rekorder u disciplini ronjenja varijabilnim balastom, podučava svoju varijantu ventiliranja. I ona se sastoji od 3 faze:

1. Faza – udasi su lagani i duboki – prvo dijafragmom pa prsima dok izdasi idu obrnutim redom – prvo prsa onda trbuh odn. dijafragma

2. Faza – izvode se 3 – 4 brza, isključivo prsna udaha, radi lagane dekarbonizacije (izbacivanja ugljičnog dioksida)

3. Faza – zadnji udah – prvo dijafragmom a potom prsima, nastojeći što je moguće više uhvatiti zraka, sve do punjenja usta

            Hiperventilacija je apsolutno zabranjena. Za izbjegavanje nesvjestice, Genoni smatra da je ključno upoznati vlastito tijelo i slušati njegove poruke.

            Genoni veliku pažnju posvećuje psihičkoj pripremi i opuštanju. Iako to nije predmet ovog članka, navest ćemo jedan njegov sistem koji mogu iskoristiti i podvodni ribolovci (Genoni sam nikada nije uzeo podvodnu pušku u ruke ali priznaje da se jastozi, hobotnice i orade ne zadržavaju dugo na njegovom tanjuru). Sistem se zove «vizualizacija cilja». Npr. podvodni ribolovac će zamisliti da mora loviti 4 sata na dubini od 15m i koncentrirati se na to. Prije ronjenja misli na opremu, dubinu koju mora doseći, zaron, spuštanje, kompenzaciju, sve što podrazumijeva pripremu za ronjenje ... Na taj način postiže smirenje i koncentraciju. To podsjeća na praznovjernost koja se pripisuje profesionalnim sportašima. Npr.  vozači Formule 1 imaju svoje obrede kojih se svaki puta prije utrke pridržavaju. Oblače opremu uvijek istim redoslijedom, ulaze u bolid uvijek na isti način i sl. Moje mišljenje je da to i nije pravo praznovjerje već se oni zapravo nesvjesno na taj način koncentriraju i psihički se pripremaju za natjecanje. Slično rade i neki ronioci, koji ritualno oblače opremu uvijek na isti način i istim redoslijedom (npr. autor ovog teksta) dok iz dnevnika Giorgia Dapirana možemo vidjeti da se on prije ronjenja koncentrira zamjećujući detalje na moru i uzobalju.

            Kad smo već kod Dapirana, i on ima svoju tehniku ventiliranja. Bolje rečeno tehnike. Njegova filozofija je da podvodni ribolovac nema uvijek, niti dovoljno vremena niti mogućnosti da izvede ventiliranje kakvo uče škole ronjenja na dah. Takve su, na primjer, situacije kad se ronilac nalazi točno iznad ribe i treba odmah reagirati ili kad lovi po jugu gdje valovi ometaju opuštanje i koncentraciju.

            Ukoliko se priprema za duboki uron, Dapiran sve radi u 7 – 8 intenzivnih, dubokih udisaja i izdisaja. Prvi dio ventiliranja izvodi samo dijafragmom i to poprilično snažno (što se dobro vidi na njegovim video filmovima) dok zadnje udahe izvodi laganije i punim plućima. Posljednji izdah je posebno eksplozivan usljed jake kontrakcije dijafragme.

Ovakva tehnika ventiliranja omogućava mu da u kratkom vremenu zaroni na dubine od preko 25 m s ukupnim trajanjem apnee od oko 2 minute.

Za pliće urone, za vrijeme lova s površine, Dapiran radi samo 3 – 4 violentna udaha dijafragmom.

Ova tehnika izazvala je dosta kontroverzi jer se sve odvija brzo i energično što je na prvi pogled potpuno suprotno kontroliranoj ventilaciji. S druge strane, ljudi koji su ga gledali u živo, tvrde da je tehnika sigurna jer je vrijeme ventiliranja kratko ( ne prelazi 7 – 8 udaha) i da je to samo ubrzana varijanta «školske» kontrolirane ventilacije (upotreba, prvo dijafragme, pa pluća).

Dapiran, osim toga, ne koristi nikakve tehnike autogenog treninga, yoge i sl. za relaksaciju. Po mom mišljenju, ovakva tehnika je podređena isključivo Dapiranu, koji ima izvanrednu kondiciju, pošto je gotovo svaki dan u moru, te tehniku ronjenja. Njegovo tijelo je već naviknuto na ovakvu vrst fizičkog napora a njegovo ogromno iskustvo omogućuje mu da prepoznaje sve signale opasnosti koje mu šalje organizam i da postiže relaksiranost tijela čim uđe u vodu, bez nekih posebnih vježbi.

Slično Dapiranu, mnogi poznati podvodni ribolovci su razvijali svoje vlastite tehnike ventiliranja i opuštanja. Sve se one uglavnom, djelomično, dotiču kontrolirane ventilacije odn. koriste njene osnovne principe ali su podređene uvjetima podvodnog ribolova i psiho-fizičkim karakteristikama pojedinih ronioca. Jasno je da u uvjetima velikih valova, jake struje i sl., jednostavno nije moguće normalno i opušteno ventilirati. Isto tako npr., kad se lovi u plićaku i kad se obično opterećuje s više olovnih utega, teško je ventilirati jer svaki izdah čini ronioca negativno plovnim pa ovaj tone i more ulazi u disalicu. Tehnike yoge ili autogenog treninga za relaksaciju rijetko se upotrebljavaju, osim možda kad je riječ o stvarno dubokim uronima. Koristi se uglavnom način koncentracije tipa vizualizacija – koncentrira se npr. na kamen iza kojeg ćemo se sakriti u lovu na čeku ili na taktiku koju ćemo primijeniti u prilazu ribi prilikom lova prikradanjem i sl. Fizički se također treba opustiti. Osobno sam se npr. mnogo puta uhvatio kako grčevito stišćem rukohvat puške prilikom pripreme urona. Kad sam se skoncentrirao da olabavim stisak (primivši pušku sa samo dva prsta) osjetio sam da mi se na tijelu opuštaju i drugi mišići za koje uopće nisam bio svjestan da su zgrčeni.

Modifikacija ventiliranja kod podvodnih ribolovaca, najčešće ide k tome da se u jednom kraćem dijelu ventiliranja ipak primjenjuje brže disanje (da li to možemo nazvati hiperventilacijom?).

Tako sam u talijanskom časopisu Pesca Sub našao savjet da se ventilira prvo na kontroliran način, s punim, dubokim i laganim disanjem s naglaskom na maksimalnu izmjenu zraka u plućima putem dijafragme. U slučaju da ronioc osjeti da nije potpuno spreman, upotrebljava se kratka hiperventilacija za kojom potom slijedi kratka apnea (oko 10 sekundi) na površini kako bi se poništili negativni efekti hiperventilacije. Na kraju, ventiliranje završava s 2–3 puna i lagana, završna udaha.

Sličnu tehniku ima Riccardo Molteni, bivši član talijanske reprezentacije u podvodnom ribolovu, s kojom je osvojio 2 svjetska prvenstva. Molteni, koji je prešao pedesetu, još uvijek zaranja na preko 30 m dubine bez problema. Njegova tehnika se sastoji od brzih udisaja i izdisaja (hiperventilacija?) u trajanju od 45 sekundi. Nakon toga radi kratku apneu (oko 15 sekundi) na površini da stabilizira otkucaje srca i opusti mišiće. Sljede završnih 3 – 5 laganih i dubokih udaha a onda uron.

Treba obratiti pažnju da se kod ovih tehnika čak i kada se radi hiperventilacija ona nastoji anulirati kratkim apneama na površini ili je pak vrijeme ubrzanog disanja kratko. Gore navedene kao i druge slične tehnike, nastale su, kao što je već rečeno, na temelju osobnih iskustava podvodnih ribolovaca i jedinstvene su za svakog ponaosob. Iz raznih intervjua s velikim imenima ovog sporta, može se vidjeti da praktički svaki od njih koristi svoju, osobnu, varijantu pripreme za uron, koja se bar u nekom detalju razlikuje od drugih.

Interesantno je, međutim, da i neke škole apnee primjenjuju i uče tehnike u kojima se naslućuju tragovi hiperventilacije.

Veliki Pipin Fereras s Kube, višestruki rekorder u free divingu i prvi čovjek koji se spustio ispod 150 metara dubine, u svojoj školi uči i njegovi učenici primjenjuju, tehniku ventiliranja kod koje se radi oko 16 udaha / izdaha u minuti tokom cijelog procesa ventilacije. Ukoliko takvo ventiliranje traje koliko i druge slične tehnike, onda se tu svakako radi o hiperventilaciji. Ljudi koji su probali njegovu tehniku (a inače koriste druge tehnike) kažu da ne produžuje apneu u odnosu na kontroliranu ventilaciju.

Kanadska škola apnee, slično američkoj, polazi više od znanstvenih (medicinsko-fiziološko-fizičkih) osnova nego od istočnjačkih vještina disanja, mada se u praksi one podudaraju. Tu se npr. broje udisaji i izdisaji u minuti i ne ide se na unutarnji osječaj. Ova škola primjenjuje i uči tehniku u kojoj se rade 4 – 6 udaha u minuti tokom prve faze procesa ventilacije, dok se u drugoj fazi ipak radi 5 – 10 brzih udaha u manje od minutu, da se iščisti ugljični dioksid. Ta faza ulazi u hiperventilaciju. Ovakvu tehniku uče ovlašteni instruktori pa valjda znaju što rade. Usput, Kanadska je reprezentacija na prošlom svjetskom prvenstvu u ronjenju u apnei završila na 4. mjestu.(sl.)

Ovim člankom ne želimo ulaziti u to koja je od predstavljenih tehnika ventiliranja ona prava ili najbolja. Vjerujem da pravi odgovor, bar za sada, ne postoji. Izučavanje apnee, tek se počelo pravo razvijati i vjerojatno će se stalno otkrivati nove i uspješnije tehnike ventiliranja. Ono što je definitivno je da je hiperventilacija opasna i da ju treba izbjegavati te da je, bar za sada, najsigurniji način učenja apnee i ventiliranja, onaj uz iskusnog instruktora.

Opasnost se međutim nikad ne smije ignorirati. Na Internetu se može pronaći ispovijest jednog ronioca koji je najprije završio tečaj yoge, na kojem je naučio spustiti otkucaje srca na 28 udaraca u minuti. Zatim je učio čisti free diving. Godinu dana nakon toga, išao je isprobati na moru koliko je poboljšao apneu. Nakon 2 – 3 apnee na suhom, krenuo je u more. Nakon kontrolirane ventilacije, zaronio je, a prva kontrakcija se javila na oko 4 minute apnee. Nastavio je do 4 minute i 30 sekundi u kojem vremenu se javilo več 4 – 5 grčeva. Na 4 minute i 40 sekundi je konačno izronio. Deset sekundi nakon što se našao na površini, počelo mu se vrtjeti i na kraju se onesvijestio. Osvijestio se u bolnici ... imao je sreće...

Nadam se da smo iz ove priče svi nešto naučili!

U pripremi članka korišteni su tekstovi instruktora iz Apnea Academy – S.Rovelle i R.Tiverona, zatim tekstovi G.Genonija, rekordera u disciplini urona s varijabilnim balastom, tekstovi i intervjui iz časopisa za podvodni ribolov Pesca Sub te tekstovi i intervjui s internet stranica posvećenim ronjenju u apnei 

Alan Černava, www.efsa.hr