10. 12. 2003.

Web časopis o ronjenju i moru...

Naslovna

Glavašev izvor – u njedrima rijeke Cetine

Napisala: Ivana Ostoić

     Dok prašnjavom cestom jurimo prema Glavaševom izvoru, mjestu gdje izvire rijeka Cetina, prisjećam se prošlog ljeta, kada smo sredinom kolovoza  prvi puta tamo zaronili.

Prošli smo kroz isto, ratom opustošeno mjesto, kroz koje i sada prolazimo. Istim čudnim pogledom nas je pratilo nekoliko starijih stanovnika, koji su sjedili pod istim drvetom. Te se ista (barem mi se tako čini) žena digla, i prijeteći digla ruku, no ništa nije rekla. Prošli smo kroz mjesto te došli do izlaza, gdje se na brijegu, smjestila  crkva, srpska.

Parkirali smo na platou pored nje, izašli iz usijanih željeznih kanti, te ugledali smaragdno jezerce u udolini ispod nas; izvor rijeke. Iz njega je milio proziran tok rijeke, koju u ovom dijelu možete bez problema pregaziti, a već nekoliko kilometara dalje se pretvara u divlju ljepoticu, prepunu brzaka i virova.

Bio je vreo sunčan dan, bez daška vjetra. Spustili smo se do vode, i nekoliko trenutaka zadivljeni promatrali njezinu savršeno mirnu površinu, u kojoj se ocrtavala crkva.

Idilu je prekinuo Moris: «na ulazu, na 3 metra dubine nalaze se ručna bomba, te zolja. Nemojte ih dirati, tu su od zadnjeg rata, no možda mogu eksplodirati».

On je ovdje ronio već nekoliko puta, te dobro poznaje teren.

«Vjerojatno ih je tu bacio netko tko nije znao što bi s njima, nastavlja. Nakon ulaza, jama se sužuje, te pada prema dubini. Na 26 metara se nalazi okomiti kanal, koji su istraživali Stipe Božić i njegova ekipa, a s druge strane izvor ponire do 70 metara».

Oblačimo se i ulazimo u vodu. Prvi su Tyson i Moris, koji nas je i doveo do izvora, a nakon toga ulazi ostatak tima. Ledeno je. Kompjutor pokazuje 9 stupnjeva, no vjerojatno je i hladnije. Dok mi se lice privikava na temperaturu, polagano tonem. Kristalno je bistro. Već smo na 20, a čini mi se kao da smo na 5 metara.

Otvor se sužava, te vidim krak koji prelazi u okomiti kanal. Zid kanala je gladak, mjestimice prošaran izbočinama, a dno je prekriveno finim muljem. Drugi dio pada prema dubini. Tonemo  dublje i dublje. Sve je  hladnije i mračnije. Nazirem obris nečega u dubini, na dnu. To nešto je bicikl, koji je tko zna kako dospio na dno, te kamionska guma.

Vrijeme je za izron, Polagano izranjamo, i dok se dižemo promatram ledeno bistru vodu oko nas.

Po izronu jedva smo dočekali da skinemo mokra odijela, te se zagrijemo na vrelom suncu.

Tako je bilo u kolovozu 2001, godinu dana kasnije ponovno smo na izvoru, ali ovoga puta u malo većem broju. Osim iskusnih ronilaca, tu je i nekolicina početnika koji su tek završili tečaj, no znatiželja ih vuće.

Dok prva ekipa nestaje u dubini, druga se priprema na zaron. Da izbjegnemo probleme, sve smo stavili u vodu da se temperira. Polagano se oblačimo.

Svi su vidljivo uzbuđeni. Većini je to prvi zaron u slatkoj vodi, a da ne pričamo o ronjenju u izvoru. Nitko nije siguran koliko olova da skine? Kilu? Dvije? Što ako će biti prelagani? Željko hrabro ulazi bosonog u vodu, i zaključuje da je vraški hladna.

To nije ništa novo no ovoga puta imam suho odijelo, što ostatku baš ne znači previše jer rone u mokrim odijelima.

Sa mnom u paru je Irena, a Željko, Miro i Dinko nas slijede. Odlučili smo ući u vodu s jugoistočne strane izvora, na mjestu gdje voda izlazi u potok.  Potpuno opremljeni ulazimo u vodu, te plivamo prema sredini jezerca. Palac prema dolje označava početak zarona.

Polagano se spuštamo. Vidljivost je kao i prošlog puta vrlo dobra. Kontroliram brzinu, te promatra grupu. Svi se dobro drže.

Stižemo do bočnog kanala. Na samom ulazu spokojno leži poveća pastrva. Na zvuk mjehurića nestaje u dubini. Ulazimo nekoliko metara unutra, no kako je plan da samo uđemo, razgledavamo unutrašnjost, nekoliko pogleda prema dubini, te se okrećemo natrag.

Svi pokazuju da im je već pomalo hladno. Nije ni čudo jer temperatura je ovoga puta 8 stupnjeva.

Prilikom dizanja naišli smo na nekoliko zanimljivih artefakata; mjerni instrument koji je vjerojatno pao nekom promrzlom članu neke od prijašnjih ekspedicija. Pivsku bocu na kojoj je još čitljiv natpis Kaltenberg. Zolja je još uvijek tu, no nema ručne bombe. Tko zna gdje je završila. Tu je i ostatak gume od bicikla, nekoliko ribljih konzervi, te nekakva plastična boca. Kao zaštitnici i čuvari voda, vadimo sav taj otpad, osim zolje, van. 

U suhom odijelu ronjenje je bilo sasvim ugodno. No ostatak ekipe se pothladio, pa dok teturaju iz ledene vode, već se vide na vrućem odojku i pivi koji nas čekaju u obližnjem restoranu.